ISTORIJAT BOLNICE JAGOMIR
Osnivanje bolnice Jagomir
09.04.1947. godine, na drugom vanrednom zasjedanju Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine, jednoglasno je usvojen Zakon o Državnoj bolnici za duševne bolesti u Sarajevu. Petogodišnjim planom razvitka narodne privrede,u prvom dijelu plana, rezervisano je tadašnjih 1.200 000 dinara u cilju preuređenja „Gajtan fabrike“ u bolnicu za duševne bolesti. Predviđeno je i priključenje jednog većeg posjeda za ekonomiju i radionice koje bi bile sastavni dio bolnice u paviljonskom sistemu. Adaptacija bivše fabrike i nabavka bolničke opreme traje punu godinu dana. Za upravnika bolnice postavljen je dr Salvator Karabaić. Prvi pacijent dolazi u bolnicu 25.07.1949. godine, a do kraja godine primljeno je 129 bolesnika, a sljedeće još 86. Bolnicom je upravljalo 11 upravnika (direktora). U svom radu su imali neprocjenjivu podršku glavnih medicinskih sestara-tehničara bolnice. Razvoju i ugledu bolnice doprinjela je i cijela plejada istaknutih psihijatara koji su u njoj radili.
Upravnici bolnice Jagomir:
Prim.dr Salvator Karabaić
Dr Salih Ridžanović
Dr Branko Jurin
Prim.dr Ivan Milaković
Dr Rizo Kapetanović
Prim. dr Danica Paunić
Dr med.sc. Azemina Bajrić
Dr Mešić Jasminka
Prim.dr Seadin Ljubović
Prim.dr. Ferid Mujanović
Prim.dr. Omer Ćemalović
Glavni medicinari bolnice Jagomir:
Stanišić Jovo
Ćolić Janko
Kulić Rajko
Erjavec Janja
Stanković Sonja
Kosorić Momir
Pekušić Huso
Ćorić Mustafa
Dizdarević Ibrahim
Kerla Abid
Mutap Mirsada
Prim.dr Salvator Karabaić (1884-1956)
Prvi i dugogodišnji upravnik Državne bolnice za duševne bolesti u Sarajevu, Prim.dr Salvator Karabaić, rođen je u Krku 1884. godine. Gimnaziju je završio u Sušaku 1904. godine, nakon čega odlazi u Beč na studij iz medicine. Diplomirao je 1910.godine, a radio je u Puli i u Kovinu. U periodu od 26.12.1919. godine do 1929. Godine radio je u Zavodu za umobolne „Stenjevac“. Premješten je u Sarajevo za šefa za neurpsihijatriju u tadašnju Državnoj bolnici. Na mjestu šefa zamijenio je dr Egona Zahradku i na toj dužnosti ostaje do 1945. Godine. Tokom II svjetskoj rata pokazao je lice patriote. Po osnivanju Državne bolnice za duševne bolesti u Sarajevu dolazi na čeko ustanove i na toj funkciji ostaje do 1956.godine. 1955. Godine dobija titulu primarijusa. Sav svoj život i slobodno vrijeme posvetio je bolesnicima provodeći mnoge noći uz njih. Preminuo je 25.06.1956. godine na Hirurškoj klinici u Sarajevu.
U literaturi
„Strpali ga na Jagomir“ značilo je da je neko puknuo i završio u ludnici. Ako jednog dana Sarajevo dobije psihijatrijsku kliniku u nekom drugom dijelu grada i ona će biti Jagomir jer je to postala riječ koja više ne označava dio grada. To je riječ samo za ludnicu. Zato vam je uvijek malo smiješno i ne možete sakriti kada vam neko posve ozbilno kaže da stanuje na Jagomiru; tamo naime ima kuću, tako mu se zalomilo dedo sagradio još u vrijeme kada ludnice nije ni bilo, pa se sada njegovim potomcima svi podsmjehuju.“
Miljenko Jergović „Historijska čitanka I“
Od svog osnivanja pa do danas organizacijska struktura bolnice se mijenjala. Bolnica je imala više imena: Državna bolnica za duševne bolesti, Specijalna bolnica za mentalnu rehabilitaciju, Klinička psihijatrijska bolnica i Psihijatrijska bolnica Kantona Sarajevo. Mijenjao se i broj postelja, ljekara, medicinskog osoblja i medicinskih saradnika. Svaka nova organizaciona struktura je bila proizvod aktuelne pshihijatrijske misli i društveno političkih prilika. Tokom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini bolnica je bila locirana u objektu obdaništa u sarajevskom naselju Bjelave. „Privremeni smještaj“ bolnice u objekat obdaništa trajao je od 01.07.1992. do 02.12.1997. godine. Uslovi za rad bili su krajnje neodgovarajući. Pacijenti su bili smješteni u nenamjenski objekat, snadbijevanje ljekovima bilo je otežano, humanitarna katastrofa pogađala je naročito duševne bolesnike. Po završetku rata matična bolnica bila je devastirana, a renoviranje je bilo omogućeno donacijom od vlade Republike Irske putem Ireland Refugee Trust. Nakon rata dolazi do reforme psihijatrijske službe u Bosni i Hercegovini i razvijanje koncepta „Psihijatrije u zajednici“. Otvaraju se centri za mentalno zdravlje, a bolnice smanjuju broj postelja i skraćuju dužinu hospitalizacije duševnih bolesnika.
